U zgradi Tehnološkog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci među mladim licima koja žure na predavanja, jedno lice se izdvaja – mirno, nasmijano i ispunjeno tihom odlučnošću. Esad Dautović ima 63 godine i student je smjera Hemijsko inženjerstvo i tehnologije.
Ovo je priča o upornosti, ljubavi prema znanju i vjeri da nikada nije kasno. Esad je rođen u Berkovici kod Lukavca, gdje je završio osnovnu i srednju ekonomsku školu, nakon čega se upisuje na Tehnološki fakultet u Tuzli.
U drugoj godini odlučuje da se prepiše na Tehnološki fakultet u Banjoj Luci – Hemijski smjer, jer kako kaže: “Brat je tamo studirao, a govorio je kako je Banja Luka lijepa pa sam htio i ja da provjerim”.
Pred kraj četvrte godine studija, uporedo počinje da radi, a po upisu apsolventskog staža sve češće zbog posla odlazi u Njemačku, gdje početkom ’90-ih tamo ostaje i zasniva porodicu.
“Ni tamo nije bilo lako. Gdje god da odeš, uvijek si stranac i uvijek je sve ispočetka. Teško je bilo. Borio sam se, radio razne poslove, najčešće iz oblasti ugostiteljstva, širom zemlje”, kazao je.
Sve vrijeme tamo, tinjala je jedna želja, želja da se vrati knjizi i ostvari davno zacrtani cilj da završi fakultet, ali nije se moglo. Uvijek je nešto nedostajalo – ili novca ili vremena. Zahvaljujući supruzi i njenoj podršci, Esad odlučuje da se vrati u studentske klupe i završi ono što je davno počeo.
Bez njene podrške, ništa ne bih mogao, ona je moj vjetar u leđa, govori Esad s osmijehom i podsjeća nas koliko su važni međusobno razumijevanje, poštovanje i ljubav. Posebnu zahvalnost iskazuje prema rukovodstvu preduzeća u kojem je zaposlen (BVG Berlin), jer su mu pružili ogromnu podršku u prilici za napredovanje.
Povratak u Banju Luku i ponovni ulazak u akademski svijet za njega nisu bili jednostavni. Novi način rada, tehnologija, mlade kolege, sve je to zahtijevalo prilagođavanje.
“Nije bilo lako, ali imao sam Jovana (kolega sa smjera), on mi je mnogo pomagao”, ispričao je.
Sve u svemu, Esad se brzo uklopio. Njegovi profesori i asistenti ga opisuju kao izuzetno vrijednog i posvećenog studenta, a mlađe kolege često ističu da je njegova energija i smirenost ono što ih inspiriše.
On pokazuje da obrazovanje nema rok trajanja. Njegova priča nije samo priča o učenju, nego i o hrabrosti da se ponovo počne. I možda upravo u toj učionici, među knjigama i formulama, Esad svakog dana podsjeća i sebe i druge da snovi nikada ne idu penziju.
