Naslovna Magazin Vodič za mame u izolaciji

Vodič za mame u izolaciji

Teško je davati savjete za izolaciju. Svi smo zatrpani obavezama, zaostajemo s poslom, brinemo se o djeci, o nabavkama za kuću, sredstvima za higijenu do kojih ne možemo doći… Koliko je hrane dovoljno? Koliko nam zaista treba toaletnog papira? Kako postupiti etično?

Tu je i briga o rublju, pripremanje hrane u većim količinama nego inače pa briga da svi odu na spavanje na vrijeme kako bi im imunološki sustav bio što bolji.

Uz sve ovo, tu je i pitanje koje smo svi postavili toliko puta da jedva prepoznajemo riječi: Jeste li oprali ruke? Jesi li oprao ruke? Jesi li oprala ruke?

Emocionalno smo nestabilni. Brinemo se o tome da će naši prijatelji i porodica dobiti Covid-19. Brinemo se što škole ne rade. Ili što rade.

Mnoge mame imaju i problem s poslom i ne dobijaju novac za dane kada ne rade.

I pored svega toga, provodimo cijele dane čitajući sve što možemo naći o koronavirusu. Prelazimo iz opreza u nervozu pa u paniku velikom brzinom. Što više znaš, sve je gore. Vidjeli smo grozne fotografije italijanskih bolnica, čitali grafikone koji ilustriraju nepripremljenost Amerike. Tom Hanks, NBA…

Sve je to roditeljstvo u vrijeme koronavirusa.

Zahtjevno je, emotivno – a pomislite samo da ste se prošlog mjeseca osjećali zatrpani obavezama. Mnogima je prijetnja virusom u život dodala novu i značajnu dozu domaćeg i emocionalnog rada. Ako ste mama u obitelji, većina ovog tereta je na vašim leđima.

Upravljanje osjećajima i anksioznošću

Roditeljstvo, ili barem dobro roditeljstvo, zahtijeva određenu početnu anksioznost.

“Jedan dio toga što znači postati roditelj znači postati izuzetno oprezan prema mogućim prijetnjama. Postajete stroj za otkrivanje prijetnji”, kaže Darby Saxbe, vanredni profesor psihologije i direktor Centra za porodicu na Univerzitetu Južna Kalifornija.

Ono što anksioznost zbog koronavirusa čini mnogo gorim od anksioznosti koju prouzrokuju naši mališani jeste njen potencijal da poremeti našu svakodnevnu rutinu u kombinaciji s dubljom neizvjesnošću o tome kako će se stvari dalje odvijati.

Koliko dugo naša djeca neće ići u školu? Kako ćemo završiti svoj posao? Ovo vrijedi za roditelje s plaćenim zaposlenjem, kao i za one koji ne rade. Briga o djeci i kući je posao.

Logističke strepnje daleko su jače za milione roditelja koji se također brinu o svojim starijim roditeljima ili nemaju plaćena bolovanja. U uobičajena vremena to znači četvrtinu zaposlenih u privatnom sektoru i 70 posto radnika s niskim plaćama, prema Nacionalnom partnerstvu za žene i porodicu (PDF).

Odatle je lako prijeći na veća egzistencijalnija pitanja. Koliko će ljudi umrijeti? Također, pandemije su stresni testovi za društva. Hoće li ga naše društvo proći?

Otimanje roditeljskih nagona

“Naša vrsta ne bi postojala da nismo imali ove mehanizme roditeljstva. Ovi globalni problemi mogu oteti ove sisteme roditeljske zaštite”, kaže Saxbe.

Yael Krieger je majka troje male djece u Berkeleyju, u Kaliforniji. I inače sklona anksioznosti, ona se sada našla u neprestanoj borbi s najgorim scenarijima koji joj se neprestano vrte u glavi. U središtu njene anksioznosti sve su nepoznanice kroz koje je teško proći. Kao prvo, naše razumijevanje bolesti i njenog funkcionisanja je iznimno ograničeno i svakodnevno se pojavljuju nova saznanja. Također, ona osjeća da joj je američka vlada dala vrlo malo razloga da vjeruje u njihovu sposobnost da se nosi s epidemijom.

“Postoji mnogo kognitivnih frustracija. Zašto naša vlada ne radi više? Zašto ne testiraju? I kako da se ja pravilno brinem o svojoj djeci, znajući da ljudi koji bi se trebali brinuti o zemlji ne rade pravilno svoj posao?”, kaže Krieger.

Saxbe predlaže da se roditelji trude napraviti stanku od vijesti i rizik svoje porodice staviti u perspektivu. Zna da će biti teško. (Teško je.) Ionako moramo pokušati, piše CNN.

“U zastrašujućem svijetu, važno je da roditelji zaštite svoje mentalno zdravlje jer oni mogu traumatizirati djecu”, dodaje Saxbe.

Osjećaj za red usred haosa

Dok se sva djeca u određenoj mjeri osjećaju nervozno, vjerovatno će biti dodatno neraspoložena ona čije škole ne rade. Djeca napreduju u stabilnosti i rutini. Kada to nestane, na roditeljima je da osmisle kako ispuniti tu prazninu”, kaže Saxbe.

Da bismo preživjeli, svi se moramo odvažiti na određeni osjećaj reda i da se, istovremeno, prepustimo haosu.

Roditelji, napravite ono što vam je potrebno da smanjite nivo stresa, bilo da se izdvojite nasamo neko vrijeme ili da izdvojite vrijeme za vježbanje. Možda da koristite televiziju i videoigre ili da se poslužite slatkišima kao mitom kako biste privoljeli djecu da vam se prilagode. Napravite neki raspored kojega se stvarno možete pridržavati i većinu dana ga ispunjavajte, i što je najvažnije, budite sigurni da uživate u nekim njegovim dijelovima.

Yehuda Kurtzer ima troje djece, od kojih dvoje propuštaju školu zbog koronavirusa, a jedno od njih je u karantinu zbog mogućeg izlaganja virusu. U braku je sa zaposlenom suprugom i uglavnom mnogo putuje zbog posla.

Raditi od kuće dok su djeca oko nas pomalo je ludo, kao što se može očekivati. On uspijeva ublažiti neke od anksioznost pronalazeći načine da živi taj život 1950-ih koji je, u normalnim vremenima, bio nemoguć za njegovu obitelj.

“Dosta se bavimo pranjem i održavanjem odjeće i dali smo veliki prioritet zajedničkim obrocima. Želimo da u našoj kući usadimo osjećaj higijene i stvorimo osjećaj zajednice. Obje ove stvari smatramo važnim” kaže Kurtzer.

Zajedno smo u ovome

Bilo da su djeca u školi ili izvan nje, prijetnja koronavirusom je upravljanje porodičnim životom učinila mnogo većim poslom. Čudno je da mame preuzimaju veći dio ovog emotivnog i domaćeg rada.

Eve Rodsky, autorica knjige Fair Play: A Game-Changing Solution for When You Have Too Much to Do (and More Life to Live) kaže da istraživanje pokazuje kako se većinom poremećaja u svakodnevnom životu bave mame i kada su oba roditelja zaposlena.

“Tretiramo žensko vrijeme kao beskonačno, kao pijesak. Vrijeme muškaraca tretiramo kao ograničeno, kao dijamant”, kaže Rodsky. Kao rezultat toga, žene se brinu o porodici kada moraju, a muškarci kad mogu.

Povrh toga, žene češće rade ono što stručnjaci nazivaju “zabrinut rad”, objašnjava Rodsky. Mame češće od očeva predviđaju potrebe obitelji i unaprijed planiraju najgore slučajeve. (Slušajte pažljivo i čut ćete: “Šta je sljedeće?” To stalno zvoni u glavama većine mama.)

Erin Vey, majka koja radi puno radno vrijeme u predgrađu Seattlea, kaže da je zatvaranje škola u mnogim obiteljima skrenula pažnju na to koliko se o djeci i kućanstvu više brinu mame nego tate – čak i kada oboje imaju plaćene poslove s punim radnim vremenom.

“Mnoge mame preuzele su teret rada i komuniciranja sa školama (koje su uspostavile učenje na daljinu)”, kaže Vey.

“Također, ima puno logistike u pogledu kupnje”, kaže ona jer je puno potrepština, uključujući i toaletni papir, rasprodano u lokalnim prodavnicama. “Sve ovo završava na ženskim leđima”.

Žene preuzimaju više “emotivnog rada”

Neki muškarci koje Vey zna u ovoj situaciji traže svoj prostor i vrijeme u kući, a jedan je otišao čak toliko daleko da je oformio ured u glavnom kupatilu i radi sa zatvorenim vratima, dok se njegova zaposlena supruga i djeca drže podalje.

“Ako to ne govori ‘mama sve radi’, ne znam šta govori”, kaže Vey.

Mnogi drugi, poput njenog supruga, suočavaju se s neravnotežom u svojim domovima i pokušavaju je promijeniti. Prije koronavirusa, Veyin muž nije obraćao mnogo pažnje na elektroničke poruke iz škola njihovih kćeri. Zašto se gnjaviti time? Njegova će se žena pobrinuti za to.

Sada rade zajedno – češće dijele radne dane i brigu o kućanstvu, što im život čini mnogo boljim.

Ako u svemu tome postoji pouka koju bismo možda željeli prenijeti svojoj djeci, onda je to to. U našim gradovima, našim radnim mjestima, učionicama i kućama prisiljeni smo shvatiti da život funkcioniše bolje kada se možemo osloniti jedni na druge.

Roditelji, kada kažete svojoj djeci da peru ruke, nemojte im samo reći da to treba napraviti kako bi održali zdravim sebe ili porodicu.

Recite im da trebaju prati ruke kako bi svi bili zdravi i objasnite im zašto. Onda možda ostavite poruku nekom od starijih susjeda i pitajte ih treba li im neka pomoć.

Klice se, poput ljubavi i brige, kreću između nas. Svijest o prvom je način dijeljenja ovog drugog.