“Pomilovala je rukom svoj ožiljak, pa onda nišan. Ime Muhamed, prezime Pašić. Godina 19. Tada je ubijen. Sa 19 godina. Napipala je opet rukom ožiljak, pa prstima dotaknula novi nišan. Ime Muharem, prezime Pašić, godina 17. Dotakla je po treći put ožiljak, pa nišan, ime Ahmed, prezime Pašić, godina 15.
Ubijeni sunčanog julskog dana ‘95 u Srebrenici, pronađeni i pokopani 2014. godine. Da nije bilo rata, da nije bilo zvijeri, da nije bilo genocida, da nije bilo… trza se nervozno D. i vadi iz torbe strip Dylan Dog, kao da će dječacima nešto pročitati. Umjesto toga, samo ga brzo vrati u torbu, ispruži dlanove put neba i pomoli se Velikom.
Postojala su tri brata u Srebrenici. Ahmed, Muhamed i Muamer. Danas me hoće ubijediti da nisu. Da sam ih izmislila. Da su ih majka i otac izmislili. Da nikad nisu živjeli na adresi Crni Guber 23, 75430 Srebrenica.
A ja sam ih upoznala prije 30 godina, pisma slala, zaljubljena bila.
Danas kažu da ih nikad nije ni bilo!”
Ovo je odlomak iz djela „Čekajući Dilan Doga u Srebrenici“, autora Dragana Bursaća, koji kroz niz istiniih priča nastoji vratiti i sačuvati sjećanje na osobe koje su život izgubile u Srebrenici.
U organizaciji Centra za kulturu Lukavac upriličena je promocija ove beskrajno tužne i uznemirujuće, ali istovremeno i knjige koja predstavlja i riznicu nade da žrtve neće biti zaboravljene.
Više u video prilogu Mirzete Riđešić:
(RTV Lukavac)
