Naslovna AKTUELNO Bh. pozorišne kuće obilježile Svjetski dan pozorišta

Bh. pozorišne kuće obilježile Svjetski dan pozorišta

U nekim zemljama koje su nam daleke po mnogo čemu, a ne samo kilometrima, pozorište je simbol katarze, ono je nešto čemu se teži i predaje nakon napornog dana ili sedmice. U našoj državi, nažalost, ne dijele svi ovo mišljenje. A opet, raspravljati o tome šta je i ko je glavni krivac za činjenicu da smo teatar zanemarili i gurnuli u sjenu nekih manje lijepih i manje korisnih stvari… Za takvu igru je već potrebno na sto prosuti šaku-dvije ogromnog strpljenja i duplo više mozganja da li će situacija ikada biti drugačija. Takve partije traju satima, karte se dijele u više rundi, a nijedna kombinacija nije dobitna za stjecanje pobjedničke teze koja će bh. društvu objasniti kolika je zapravo važnost pozorišta.

Jednačina je godinama jednostavna, u potpunosti prosta. Kad vam za vrat puhnu stres, anksioznost i pritisak svakodnevnice, savršeno rješenje servirat će vam pozorište: To se liječi sa dvije-tri predstave sedmično. Tako to bar rade neke veće zemlje čija daljina, opet treba dodati, ne stane u samo nekoliko sati vožnje ili kratak let avionom. Odveć je poznato da neki do svjetala Beča dođu i prođu, a da nikad ne shvate pred kakvim su potencijalom grada iz kojeg dolaze zažmirili žureći u zagrljaj dalekim adresama Austrije. A i Austrija je, opet, samo primjer…

 

Kako se i zašto pozorišna umjetnost izdiže iznad svega u kriznim momentima

 


Prije nego iscuri mart, dok pokoja pahuljica još zna zalutati u rano proljeće, širom svijeta obilježava se Svjetski dan teatra. Međutim, na obilježavanje 27. marta ove godine je cijeli svijet pod plaštom pandemije koronavirusa, a sve oči su uprte u pozorišta, kinematografiju i književnost.

“U teškim vremenima teatar se uvijek pokazivao kao idealno rješenje koje će pomoći da ljudi ne polude. Sarajevski ratni teatar je tako i nastao, kao odgovor na potrebe ljudi koji su tražili bijeg iz rata. Često ponavljamo ono što su nam od tada puno puta rekli: ‘Hvala vam što ste nam pomogli da ne poludimo'”, započinje razgovor Aleš Kurt, direktor SARTR-a.

Na trenutnu situaciju osvrće se i glumica Kaća Dorić, iza koje je šest decenija karijere na pozorišnim daskama. Kao i Kurt, i Dorić je svjedočila djelovanju pozorišta u minulom ratu u BiH. Prisjeća se događaja i razgovora, kazavši kako u njih ne bi vjerovala da nije bila direktni sudionik dešavanja. Interesovanje za predstave u teškim vremenima uvijek je bilo veliko, ljudi su riskirali živote kako bi dva sata poklonili teatru. A glumci su iz dana u dan vjerno opravdavali odgovornost prema publici i umjetnosti.

“Uvijek je tako. Zajedništvo je lakše shvatiti kada obojimo bojama pune sale Kamernog teatra 55, a katarzu je najlakše osjetiti kada opišem kako su izgledale posljednje minute igranja ‘Ljubovnika’, kada su glumci zajedno s publikom plakali”, kaže glumica, dodavši kako pozorište uvijek pronađe način da izađe iz kalupa i ljudima u ruke pruži ono što im je potrebno.

Spominjući vrijeme pandemije koronavirusa, Kurt kaže kako su ovo ipak neki drugi uslovi u kojima je važno zamisliti teatar kao neku staru mračnu pećinu. U njoj je skriveno blago, a ljudi će joj se vratiti kada se sve ovo okonča. Umjetnici će do tada vrijedno raditi i stvarati nove sadržaje kojima će dočekati publiku na vratima pozorišnih kuća. A ljubitelji teatra do tada mogu uživatu u online repertoarima.

 

Konzumirajte umjetnost da ne biste poludjeli!

 

Iako nije ljubitelj online igranja predstava, Kurt je u svemu odlučio gledati na pozitivnu stranu.

“Smatram da je pozorište vjerovatno jedina umjetnost koja nema Bog zna kakvog smisla kada se gleda na ekranu. To je potrebno vidjeti uživo. S druge strane, mislim da je dobro da postoji i ta opcija, jer će to ljude možda podstaći da dođu i na pravu predstavu!”, optimistično govori Kurt.

Bh. režiser Dino Mustafić smatra kako će trenutna situacija otvoriti oči mnogim pozorišnim kućama te će početi ulagati više novca u digitalne stvari.
“Sada shvataju koliko je to zapravo neophodno i važno. Siguran sam da će u budućnosti biti online premijera, tražit će se nova forma i nadograđivati teatarski jezik. Kada pandemija konačno završi, imat ćemo potrebu da se ponovo povežemo s fizičkim prostorom, s materijalnim, neposrednim i fizičkim prisustvom, na različite načine. I eto teatra opet kao apoteoze života!”, kaže Mustafić.

Dorić ne prati igranja predstava na internetu, ali je svjesna da ratnu i pandemijsku situaciju povezuju panika, strah i neizvjesnost koji se poput lošeg mirisa šire među ljudima i zgradama.

“Inače govorim ljudima da izađu, da nipošto ne provedu cijeli dan u četiri zida svog doma. Sada sam svjesna situacije i sve je drugačije. Molim ih da se ne kreću i dajem im obećanje da će se vrata pozorišta ponovo otvoriti, a da ćemo ih mi, glumci, čekati unutra kao da se ništa nije desilo. Pozorište će uvijek biti tu”, govori glumica.

Kurt napominje kako ostaje nada da će društvo u svom ovom neredu shvatiti koliko je umjetnost zaista važna u životu. Mada, kaže kako spominjući društvo ipak više tipuje na ljude nego na institucije. “

“Uzmimo za primjer Njemačku, Angela Merkel je odvojila 50 miliona eura za umjetnost i umjetnike, jer je vlada odlučila da je to ono što je u ovim momentima veoma važno i potrebno ljudima. Hoću reći, to šalje jasnu poruku, konzumirajte umjetnost da biste ostali normalni i lakše podnijeli ovu neku vrstu katastrofe”, zaključuje Kurt.

Mustafić na koncu komentariše kako je teatar stub civilizacije, što je jasno potvrdilo i ovo vrijeme, jer se sada gleda hiljade predstava, opera i baleta širom svijeta. Smatra da će čak i period pandemije izroditi mnoštvo kvalitetnih umjetničkih sadržaja.

“Teatar crpi svoju maštu iz proživljenog iskustva, siguran sam da će umjetnici u bliskoj budućnosti tematizirati pandemiju. Napisat će se dramska djela koja će koristiti elemente kao što su maske, distanca, granice, nedostatak kretanja, izolacija. Strah od gubitka slobode, osjećaja nesigurnosti, ali i svijest koliko je čovječanstvo krhko. Promijenit će se i naš odnos prema prirodi”, kaže Mustafić.

Naposljetku, iz svega navedenog dalo bi se zaključiti da pozorišta, ali i njihovi uposlenici, šalju jasnu poruku i važan primjer: Dužnosti i obećanja se ne krše u kriznim momentima, već se jače obgrle i tad ih se srčanije držimo i vjernije im služimo. No, to je samo još jedna lekcija u moru drugih koje čine šareni mozaik umjetnosti. Ujedno je i raport na koji mnogi trebaju otići, a koji će pronaći na mjestu gdje magija ne prestaje ni onda kada se svjetla ugase i zavjese spuste.