Neke priče počinju strahom, a neke šutnjom. U romanu “Stravaruša” Naida Mujkić polazi od tradicionalnog običaja salijevanja strave, povezujući ga s duboko ličnim iskustvima, sjećanjima i nasljeđem koje oblikuje živote žena. Kroz književni prikaz ovog običaja autorica kroz svoj prvi roman otvara pitanja straha, trauma, porodičnih odnosa i svega onoga o čemu se često ne govori, a što se ipak prenosi kroz generacije.
O književnim slojevima romana, njegovoj tematici i načinu na koji se lična iskustva pretvaraju u književnu priču govorila je Edisa Gazetić, vanredna profesorica književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici.
Roman „Stravaruša“ kroz žensku perspektivu osvjetljava iskustva koja, kako je i kazala Gazetić, često ostaju skrivena iza porodičnih zidova. Promocija u Lukavcu bila je prilika da se kroz razgovor o književnosti otvore i šira pitanja o kolektivnom pamćenju, naslijeđenim strahovima i porodičnim tajnama. “Stravaruša“ tako postaje prostor susreta književnosti i iskustva, ali i podsjetnik da ono o čemu se šuti nerijetko ostavlja najdublji trag, jer neke strahove ne naslijeđujemo samo kroz ono što nam je ispričano, već i kroz ono što nikada nije izgovoreno.
