Naslovna AKTUELNO Vlast u BiH: Razbacivanje i luksuz u doba korone

Vlast u BiH: Razbacivanje i luksuz u doba korone

Prije nekoliko dana naletjeh na članak o tome kako ni usred pandemije vlasti Bosne i Hercegovine ne štede na luksuzu i kako se jedna agencija Federacije BiH u aprilu odlučila na obnovu voznog parka. Navodno su nabavili novi model Škodinog SUV-vozila uz objašnjenje kako će njime često obilaziti gradilišta koja se nalaze na teško pristupačnim terenima. Za ovu nabavku je namijenjeno nekih 54,000 KM (27,700 EUR), što je po aprilskom kursu u FBiH bilo negdje oko pola respiratora Changfeng ACM812A.

 

Nije baš najjasnije zašto su se u toj agenciji prilikom izbora offroad vozila opredijelili za Škodu koja nije poznata po naročitim terenskim karakteristikama, naročito kad znamo da se za polovinu izdvojenog novca može kupiti neki od pravih terenaca koji su daleko sposobniji u veranju po bosanskim gudurama. Ali, sa povećanjem robusnosti vozila dolazi smanjenje njegove udobnosti i dojma luksuznosti a udobnost i luksuz su nešto čega se bh. budžetarijat nikad neće odreći.



 

Dokaz za to je i posljednja sjednica Parlamentarne skupštine BiH na kojoj je glatko odbijen zakonski prijedlog da se u institucijama na nivou države uvedu mjere štednje usljed COVID-19 pandemije. U prijedlogu je stajalo kako bi on donio uštedu od oko tri miliona konvertilbilnih maraka (oko milion i po eura ili oko 30 konvertibilnih respiratora), a odnosio bi se na ukidanje prava izabranim i imenovanim zvaničnicima na regres, jubilarne naknade, naknade za stručno usavršavanje, stimulaciju (nije pametno pustiti mašti da proizvoljno tumači šta ovo znači), topli obrok, prekovremeni rad, odvojeni život, prevoz i otpremnine.

 

Dalje, bio bi zabranjen rad komisijama van radnog vremena, za što će državni parlamentarci samo u ovoj godini inkasirati 1,2 miliona KM (više pola miliona eura ili 12 konvertibilnih respiratora), a ukinulo bi se pravo na pratnju većini od 30 osoba koje koriste tu privilegiju. Tjelohranitelje bi tako zadržali samo članovi Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća Ministara BiH i dva ministra u njemu, te predsjednik Suda BiH i glavni državni tužitelj, dok bi dvadesetak drugih zvaničnika nekako moralo podnijeti teret usamljenosti.

 

Inače, čini se da je jedini smisao silnih tjelohranitelja upravo da našim zvaničnicima prave društvo te da im tu i tamo pridrže kišobran, budući da spomena vrijednog napada na političare u BiH (srećom) nije bilo još otkako je ono baš sredinom juna 1996. u Cazinu Mujo Beganović Harisu Silajdžiću letvom pokušao dočarati svoj stav o političkom pluralizmu u Bošnjaka. Sve ove godine narod uspijeva svoje nezadovoljstvo artikulirati kroz pokoju psovku ili sarkastičan status na društvenim mrežama i suzdržati se (nije zgoreg opet naglasiti – srećom) od fizičkih manifestacija tog nezadovoljstva upravljenih ka individualnim političarima.

 

Nego, razlog za neusvajanje prethodno spomenutog zakona kojim bi se do kraja godine suspendovale određene privilegije državnim dužnosnicima je to što nije obezbijeđena entitetska većina, odnosno to što za prijedlog nije glasao dovoljan broj zastupnika iz entiteta Republika Srpska. Možemo samo nagađati koliko su zbog toga bili „bijesni“ zastupnici iz Federacije BiH ali ne treba ni sumnjati da će znati za ovo „osvetiti“ kolegama iz RS ukoliko neko opet nekad pokuša dirnuti u zajedničke privilegije. Za sad, nek stoji zabilježeno da je idući put red na „federalce“ da ne skupe većinu ukoliko neko opet pokuša parlamentarcima otkinuti topli obrok od usta.

 

Ostaće zabilježeno i da je Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH odbacila prijedlog jedne od opozicija da se iz Ustava BiH izbriše stav koji ne dopušta smanjenje plata osobama koje obavljaju funkcije u institucijama BiH. Kažem „jedne od opozicija“ budući da u trenutnom sazivu bh. parlamenta imamo stranke koalicije koje su jedne drugima opozicija po svakom važnijem pitanju, zatim stranke koalicije koje izigravaju opoziciju unutar koalicije čiji su dio, onda pojedine zastupnike koji parlamentarne klupe često koriste za unutarstranačko opoziciono djelovanje, i tek na kraju imamo onu klasičnu opoziciju u smislu neučestvovanja u vlasti.

 

E, ta klasična opozicija je tražila male izmjene Ustava u smislu da se omogući smanjivanje plata u institucijama BiH za vrijeme trajanja mandata, ali je nadležna komisija njihov amandman ocijenila kao neustavan, šta god pod tim podrazumijevali. Doduše, parlament jeste usvojio prijedlog zakona o obaveznim doprinosima zvaničnika u institucijama BiH za borbu protiv epidemije korona virusa, odnosno prijedlog kojim se u poseban fond za borbu protiv epidemije izdvaja 20 posto od ostvarene neto plate zvaničnika BiH.

 

Nakaradni zakon za ekonomske davljenike

 

Dakle, privilegije ostaju a zastupnici će se velikodušno odreći petine svoje neto-plate. To praktično znači da se svaki zastupnik odriče jedne prosječne plate u državi, budući da je Al Jazeera Balkans već ranije pisala kako su plate u Parlamentu BiH peterostruko veće od prosječne plate u državi i kako je riječ o najplaćenijim parlamentarcima u regiji. A možemo samo zamisliti kolike još beneficije sadrže ta primanja kad su se parlamentarci spremnije odrekli petine plate nego dodataka na nju.

 

Samo za vrijeme tromjesečne neaktivnosti parlamenta uzrokovane korona virusom, svaki od parlamentaraca je inkasirao barem 15,000 KM (oko 7,500 EUR). Dok su građani i poduzetnici brinuli kako će platiti režije koje pristižu dok oni ne ostvaruju prihode i kako će preživjeti ekonomsku krizu koja slijedi nakon virusa, državni zvaničnici su spremali nove političke krize znajući da za njih nema zime – u najgorem slučaju tu su sredstva MMF-a za kojima smo uvijek spremni posegnuti.

 

U međuvremenu, masa ekonomskih davljenika koje nije potopio prvi val korona-pandemije panično strahuje od pojave drugog kojeg zasigurno ne bi preživjeli u finansijskom smislu. Za njih je spremljen nakaradan zakon o pomoći od kojeg ne očekuju previše i uzdaju se isključivo u svoje strpljenje i Božju milost. Parlamentarci njihove strahove ne mogu osjetiti niti se mogu s njima iskreno solidarisati, ali bilo bi dobro kad bi barem simbolično na neko vrijeme odustali od onoga čime najviše bodu oči građanima a to nisu samo (pre)visoke plate nego čitav niz nezasluženih privilegija koje uživaju dok njihovi glasači podnose teret još jedne krize.