Memorijalni centar Srebrenica danas kreće sa predstavljanjem
istraživačkog projekta „12 dana sjećanja: 6.7.1995. – 17.7.1995.“ kojim
želi na različite načine približiti okolnosti i iskustvo genocida u
Srebrenici putem ličnih priča, video i pisanih svjedočenja, ali i opisa
različitih događaja i zločina vezanih za svaki dan u relevantnom
periodu.
„Cilj Memorijalnog centra kroz ovu aktivnost je prirediti različite
tematske cjeline vezane za genocid u Srebrenici prema medijima, ali i
našim kanalima komunikacije na webu, Facebooku i Twitteru. Ovim želimo
učiniti da razgovor o činjenicama o genocidu u Srebrenici traje više od
jednog dana u godini. Naš zadatak je da obrazujemo javnost, dijelimo
informacije, ohrabrujemo istraživanje i pokrećemo dijalog. Zbog toga su
ovakvi projekti važan korak ka ispunjenju misije Memorijalnog centra“,
kazao je Hasan Hasanović, kustos Memorijalnog centra.
Prvi dan u programu „12 dana sjećanja“ odlučili su u fokus priča staviti
svjedočenja žena kao žrtava, svjedoka, srodnika ubijenih, ali i kao
aktivistkinja u borbi za istinu o genocidu.
„Kada se u javnosti govori o genocidu u Srebrenici, često se spominje
preko 8,000 ubijenih Bošnjaka muškaraca i dječaka. U cijelom tom
razgovoru, previdi se često da su brojne žene i djevojčice ubijene u
genocidu, da ih je još mnogo preživjelo bježeći rutom Marša smrti. Još
više od tog broja ih je bilo žrtvama genocida – samom činjenicom da su
bile dijelom operacije prisilnog transporta civila iz UN-ove baze u
Potočarima do slobodne teritorije pod kontrolom Armije BiH. Zbog toga
smo odlučili uklopiti nekoliko svjedočenja iz Arhive Memorijalnog centra
i na neki način predstaviti to iskustvo žena u genocidu“, dodaje Ahmedin
Đozić, koji je radio na montaži video sadržaja koji će biti
predstavljeni kroz ovaj istraživački projekat.
U tematskom segmentu istraživanja o ženama svjedocima i žrtvama
genocida, tim Memorijalnog centra Srebrenica je realizirao posebnu priču
sa Salihom Osmanović. Njena priča ih je posebno dirnula.
„Njen sin Edin je ubijen od granate 6. jula 1995. Od tog dana, nastupila
je Salihina višestruka patnja. Njen svijet se srušio. Izgubila je
dijete. Samo pet dana kasnije pala je Srebrenica. Saliha se sklonila u
Potočare, a suprug Ramo i drugi sin, Nermin, krenuli su preko šume,
pravcem ka Tuzli. Nadala se da će preživjeti i da će ponovo biti
zajedno. U Potočarima, Saliha je čula i vidjela sav užas, čak se zatekla
u blizini Ratka Mladića i čula njegovo obraćanje izbjeglicama.
Svjedočila je protiv njega u Hagu, željela je da ga pogleda u oči u toku
svjedočenja. Zločinac, na suđenju, nije joj rekao ni riječ. Saliha je
promijenila mnoga mjesta stanovanja kao izbjeglica i, konačno, vratila
se u svoje selo, Dobrak, da živi tamo gdje su joj sinovi i muž nekada
živjeli, da bol ublaži uspomenama, da ne bude na teretu nikome. Njeno
srce je teško izdržalo kada je vidjela snimak na kojem muž Ramo zove
sina Nermina, ali i tad se nadala da su još živi. Nažalost, zločinci su
ih ubili. Pronađeni su u masovnim grobnicama i Saliha ih je ukopala u
Memorijalnom centru u Potočarima“, prepričava nam Hasanović.
Memorijalni centar Srebrenica će putem društvenih mreža, službene
web-stranice i informacija za javnost, do 17. jula kontinuirano
predstavljati priče o genocidu u Srebrenici. „Sa projektom ’12 dana
sjećanja’ želimo postaviti temelje kako istraživačkim radom i ljudskim
pričama približiti tematiku genocida onima koji će ovog jula možda prvi
put čuti za juli 1995. godine u Srebrenici“, zaključuje Đozić.
